Zašto Je NATO U Ratu Sa Jugoslavijom? Svjetska Moć, Nafta I Zlato

Autor Izjava Uredništva World Socialist Web Site-a
0 May yyyy

Od 24. marta, NATO vojne snage, predvođene SAD-om, izlažu Jugoslaviju razarajućim bombardovanjem. NATO je, leteći sa preko 15.000 misija, neprekidno udarao po jugoslovenskim gradovima i selima, gađajući fabrike, bolnice, škole, mostove, skladišta nafte i državne zgrade. Hiljade ljudi je poginulo i povrijeđeno, uključujući putnike na vozovima i autobusima, i radnike na televizijskim prenosnicima i relejima. Udaralo se po gradskim četvrtima, i u Srbiji, i na Kosovu.

Oni koji su planirali i lansirali ovaj rat malo spominju njegove dugotrajne posljedice po Jugoslaviju, čitav Balkan, kao i cijelu Istočnu Evropu. Veći dio industrijske i društvene infrastrukture koju je Jugoslavija razvila od drugog svjetskog rata, leži u ruševinama. U Srbiji, osnovni uslovi moderne civilizacije—struja, voda, sanitacije—su neprekidno bile na udaru. Kao i u Iraku, pune dimenzije uništenja i propasti iskaljene od američkih, britanskih i francuskih bombi će postati jasne kada se rat završi i kada počnu curiti izvještaji o abnormalnoj visini smrtnosti, pogotovo među mladima.

Tvrdnje o genocidu

NATO i medije obrazlažu ovaj napad na Jugoslaviju kao humanitarne napore da se zaustavi represija etničkih Albanaca na Kosovu. Teški i cinični karakter propagandne kampanje koja je pratila ovo bombardovanje odražava na svoj sopstveni način blještve i upadljive protivriječnosti NATO-vog opravdanja za rat. Gruba demonizacija jugoslovenskog predsjednika Miloševića suludo odstupajuće i neslagajuće tvrdnje o srpskim masakrima i ubijanjima kosovskih Albanaca, beskrajne tvrdnje o "genocidu", i lavina TV slika o ispačenim izbjeglicama, nisu bile dizajnirane toliko da bi ubijedile putem argumenata, nego da bi izmorile, oguglale, naviknule i zastrašile javnost. "Opozicija NATO-u znači podrška nasilnom protjerivanju i masovnom ubistvu Albanaca!", izjavljuju ustanovljeni političari i medijski eksperti.

U pokretanju javnog mnjenja u korist bombardovanja Iraka, Clintonova administracija je neprekidno ponavljala frazu "oružja za masovno uništenje". Samo se udaranjem po Iraku, dan za danom, izjavila je Clintonova administracija, svijet može spasiti od Sadam Huseinovog nevidljivog arsenala ubojitih gasova, klica i kemikalija. U ratu protiv Jugoslavije, "oružje za masovno uništenje" se zamijenilo jednom moćnijom i izazovnijom frazom—"Etničko Čišćenje". Osnovna vrijednost ove fraze je da priziva slike nacističke Njemačke. "Etničko čišćenje" na Kosovu, po ocjeni NATO-a, je sadašnja verzija nacističkog pustošenja i pogroma Jevreja od drugog svjetskog rata.

Ovo poređenje je do te mjere obmanjujuće i istorijski netačno, da je čak i bestidno i prljavo. Pogrom Jevreja se sastojao od kupljenja miliona Jevreja kroz cijelu teritoriju pod okupacijom i kontrolom nacista, i njihovog prevoza do logora smrti koji su u suštini bili redovi ljudi koje čeka masovno ubistvo.

Nacisti su pobili šest miliona bespomoćnih Jevreja. Ovo se poredi sa dvije hiljade ljudi koji su stradali na Kosovu prošle godine, prema izjavi State Department-a SAD-a. (Nedavne tvrdnje o ubistvima 250.000 albanskih muškaraca, more se dodati, su nezdrave fabrikacije koje su očevici iz zapadne štampe opovrgnuli.)

Čak i kad bi se udvostručio ukupan broj ubijenih na Kosovu, taj broj žrtava bi još uvijek bio manji, čak i ako se uzme u obzir razlika u broju stanovnika, nego u mnogim sličnim sukobima širom svijeta (na primjer, Šri Lanka ili Turska). Ova usporedba nije argumenat u korist ravnodušnosti prema patnji koja se proživljava na Kosovu. Međutim, ona razotkriva jedan grubi prevarantski karakter tvrdnji koje NATO koristi da opravda svoje bombardovanje Jugoslavije pune žestine.

Jedna daljnja poenta o suštini nasilja na Kosovu se mora iznijeti. To je započelo 1998. izbijanjem građanskog rata između albanske nacionalističke i separatističke Oslobodilačke Vojske Kosova, i jugoslovenske vlasti, koja je nastojala da zadrži kontrolu nad ovom pokrajinom.

Internacionalni Komitet Četvrte Internacionale se suprotstavlja svim oblicima nacionalnog šovinizma. Mi ne podržavamo reakcionarni nacionalizam beogradskog režima. Ali tvrdnja da je godina dana sektaškog nasilja koje je prethodilo NATO ofanzivu isključivo djelo Srba, je sramna falsifikacija političke stvarnosti. OVK—financirana novcem od droge i koja uživa podršku CIA savjetnika iza kulisa—je vršila svoju sopstvenu kampanju terora protiv srpskih civila.

Ne mali stepen licemjerja je uključen u NATO-v stav kao branitelja etničke albanske manjine od srpske represije. Uzmite u obzir NATO članice koje su podržavale, i čak i izvršavale još ekstenzivnije kampanje "etničkog čišćenja".

200.000 Srba je bilo protjerano iz Hrvatske 1995. sa podrškom SAD-a. (Hrvatska je od tada postala saveznik SAD-a i jedna od NATO-vih "država u prvim redovima" u ratu protiv Srbije). Tokom zadnjih 15 godina, više od jednog miliona Kurda je bilo protjerano iz svojih sela u Turskoj, ne samo sa podrškom nego i ratnom mašinerijom iz SAD-a. Turska, u međuvremenu, zadržava svoje NATO članstvo i učestvuje u bombardovanju Jugoslavije.

U kažnjavanju nanešenom albanskom stanovništvu, Srbija daleko izostaje iza divljaštva nanešenom Alžiru od strane Francuza, ili Vijetnamu od strane SAD-a.

Da su to politički uslovi diktirali, medija SAD-a je mogla predstaviti ugnjetavanje intifade 1987-91, ili masakre koji su se izvršili u Bejrutu 1982, pod okriljem izraelske države, u ništa manje zapaljivom tonu nego prošlogodišnje događaje na Kosovu.

Dok se procjenjuju trvrdnje o "etničkom čišćenju", također se treba prisjetiti da su velike svjetske sile, u više navrata, navodile etničke sukobe kao opravdanje za imperijalističko miješanje, pripremajući scenu za velike nesreće. Samo da se potsjetimo da se jedna od najstrašnijih takvih epizoda 20-tog vijeka dogodila 1947, kada se Britanija, pozivajući se na sukobe između Indusa i Muslimana u Indiji, pripremila za osnivanje posebne države Pakistan. Nasilje koje je uslijedilo poslije ove podjele je uzrokovalo gubitak milion života i stvaranje 12 miliona izbjeglica.

Isto tako i u Jugoslaviji, imperijalistička intervencija je imala kao objektivnu posljedicu eskalaciju razmjera komunalnog nasilja i povećanja vjerovatnoće da se to proširi u susjedne zemlje.

Egzodus iz Kosova: Ko je odgovoran?

NATO sada kaže da je osnovni razlog njegove ofanzive da vrati oko 800.000 etničkih albanskih izbjeglica njihovim kućama na Kosovu. Ovdje cinizam dostiže nove visine.

Iskren pregled toka događaja koji je doveo do izbjegličke krize opovrgava NATO-ve tvrdnje. Masovno bježanje je počelo poslije, a ne prije, 24. marta. Tog dana je Clintonov govor, u kojem je on iznio zvaničnu logiku za ovaj rat, govorio gotovo u cijelosti o spriječavanju egzodusa. Ustvari, on je ukazao na opasnost da se, bez NATO napada, veličina postojećeg broja izbjeglica može povećati za "desetine hiljada".

Šta se ustvari dogodilo? Bombardovanje, koje je uništilo ne mali dio Kosova i terorisalo njegovo stanovništvo, je izazvalo obnovu borbi između beogradskih snaga i OVK-a. Ne desetine, nego stotine hiljada ljudi je bilo pretvoreno u izbjeglice.

Nisu sve ove posljedice bile nenamjerne. NATO snage su se nadale da će zračna ofanziva omogućiti OVK-u da istjera srpske snage, poput zračne ofanzive 1995. u Bosni, što je omogućilo hrvatskim i muslimanskim snagama da krenu u ofanzivu i istjeraju Srbe.

Što se samih izbjeglica tiče, oni su bili iskorišteni na ciničan način. Pošto su kosovski Albanci bili napustili svoje domove usljed bombardovanja, NATO je iskoristio njihove nevolje da sazove javnu podršku za rat, dok je pružao izbjeglicama samo najminimalniju pomoć za njihove privrene kampove, gdje su uslovi postali tako užasni da su izbijale bune i neredi. I pored svega toga, samo je šaka izbjeglica bila prihvaćena u zapadne zemlje.

Neke NATO vojne starješine su priznale—iako su njihove izjave ostale većinom neobjavljene—da smanjivanje stanovništva na Kosovu ide u njihov prilog, dajući im slobodnije ruke da započnu "tepih bombardovanje" (besciljno rasipanje i ispuštanje velikog broja bombi na određeno područje), i da se pripreme za kopnenu invaziju pokrajine.

Što se tiče povratka izbjeglica, treba se postaviti logično pitanje: Čemu da se vrate? Koji to dio kosovskih domova, radnih mjesta, puteva, mostova i vodotoka nije bio izložen NATO bombardovanju?

Politička uloga propagande

"Uloga propagandiste," napisao je Aldous Huxley 1937, "je da postigne da jedna grupa ljudi zaboravi da su određene druge grupe ljudi humane." U ovom ratu, stepen NATO-vog nasilja protiv Jugoslovena je zahtijevao demonizaciju Srba.

Do ranog ljeta, ubistva od strane NATO-a će nadmašiti broj onih od strane srpske vlade i OVK-a koji su prethodili intervenciji alijanse na Kosovu. Prije 24. marta, najviše procjene broja poginulih na Kosovu tokom jednogodišnjeg građanskog rata su iznosile oko 2.000. Od 24. marta broj Srba i etničkih Albanaca koje je NATO pobio je znatno premašio 1.000.

Da budemo sigurni, NATO samo pravi "greške", dok Srbija vrši "zločine". Uopšte rečeno, svaka nova NATO tvrdnja o srpskom pljačkanju i ubistvu brzo uslijedi poslije najnovijeg dokaza o civilnim žrtvama od NATO bombi. Međutim, na svaku opasku da je NATO-v lijek gori od bolesti, govornici ove alijanse postanu još vrištaviji i grlatiji. "Da li ste zaboravili na stvarnog neprijatelja?"

Zanimljivo pitanje. Izgleda da se kategorija "neprijatelja" brzo proširuje u svom opsegu. U početku, ubistva i patnje Albanaca su isključivo bili pripisivani Miloševićevom režimu. Međutim, posljednjih dana, na površinu izbija još zlobnija i otrovnija loza u ovom propagandnom ratu: treba se okriviti cijeli srpski narod.

Prema ovoj novoj propagandi, srpski narod je postao koruptiran i pokvaren, organski ravnodušan prema patnji kosovskih Albanaca, i opsjednut gotovo nerazumnim osjećajem da su oni ustvari žrtve. Prema izjavama brojnih NATO propagandista, lijek za ovu pakost i inat je kopnena invazija, osvajanje Beograda i duža okupacija. Ovo se opisuje, oživljavajući kolonijalnu terminologiju 19. vijeka, kao misija "civilizovanja".

Imperijalistički rat

Propaganda zahtijeva pojednostavljenje. Ona traži da se složenost velikih političkih sukoba odgurne ustranu i da se javno mnjenje suoči sa teškim pitanjem koje mu dozvoljava samo jedan odgovor. U sadašnjem ratu, to pitanje glasi, "Zar se etničko čišćenje ne treba zaustaviti?"

Ovo pojednostavljenje dozvoljava medijama da prikažu Jugoslaviju, a ne NATO, kao agresora. NATO alijansa je, u potpunom obrtanju stvarnosti, u suštini predstavljena kao da vodi odbrambeni rat u ime kosovskih Albanaca.

Da bi se utvrdila priroda datog rata, njegov progresivan ili reakcionaran karakter, nije potrebno selektivno proučavanje zločina, koji se mogu naći u svim ratovima, nego je potrebna analiza klasne strukture, ekonomskih osnova i međunarodne uloge i značaja država koje su uključene u taj rat. Sa ovog odlučujućeg stanovišta, sadašnji rat kojeg vodi NATO je jedan imperijalistički rat agresije protiv Jugoslavije.

SAD i evropske sile koje formiraju srž NATO-a obuhvataju najrazvijenije kapitalističke sile na planeti. U okviru svake od ovih zemalja, državna politika izražava interese financijskog kapitala, zasnovanog na velikim tranznacionalnim korporacijama i financijskim institucijama. Opstanak vladajućih klasa u ovim zemljama zavisi od ekspanzije kapitalizma širom svijeta.

Kao naučni termin, imperijalizam označava jedan poseban istorijski stepen u razvoju kapitalizma kao svjetskog ekonomskog sistema. On obilježava fundamentalne objektivne tendencije u kapitalizmu dok se razvijao krajem 19. i početkom 20. vijeka. Najbitnije od ovih tendencija su: ugušivanje otvorene konkurencije putem rasta ogromnih, monopolističkih poslovnih koncerna; povećana dominacija gigantskih bankovnih institucija (financijskog kapitala) svjetskim tržištem; nagon monopola i financijskog kapitala u zemljama gdje se kapitalizam najviše razvio (Evropa, Sjeverna Amerika, Japan) da se proširi preko svojih nacionalnih granica i dobije pristup tržištima, sirovinama i novim izvorima radne snage širom svijeta.

Imperijalizam uživa pljačkaške i parazitske odnose prema manje razvijenim zemljama. Putem svoje pozicije financijske nadmoći, koristeći masivne financijske institucije kao što su Internacionalni Monetarni Fond i Svjetska Banka, imperijalizam je u poziciji da diktira politiku manjim državama koje se oslanjaju na njihove kredite. Putem svoje dominacije svjetskog tržišta imperijalističke sile guraju cijene sirovina nadole i održavaju manje države u osiromašenom stanju. Što se više te zemlje zadužuju, postaju sve siromašnije i ovisnije.

I na kraju, viseći nad glavama slabijih država je stalno prisutna prijetnja vojnog bombardovanja. Da li će se te zemlje uljepšano prozvati "novonastale demokratije" ili demonizovati kao "lupežne države", zavisi od toga, u zadnjoj analizi, gdje se one uklapaju u tekuće strateške planove svjetskog imperijalizma. Prema tome, Irak, kojeg su SAD podržavale u ratu protiv Irana tokom 1980-ih, je postao predmet napada kada je ispao iz planova da pojača američku dominaciju nad rezervama nafte Bliskog Istoka.

Isto se odnosi i na Srbiju. 1980-ih Washington je bio naklonjen Miloševiću dok je on vodio tržišnu politiku i ukljanjao i raskidao državnu industriju Jugoslavije. 1990-ih su se pravila igre promijenila i Srbija je postala trn u oku imperijalističkim interesima. Milošević se priključio Sadam Huseinu na imperijalističkom spisku "Najtraženijih". Presude imperijalizma prema bilo kojoj zemlji ili lideru se može naglo promijeniti, jer, kao što je premijer Palmerston rekao za Britansku Imperiju, ona nema stalnih prijatelja, niti stalnih neprijatelja, samo stalne interese.

Jugoslavija nije imperijalistička sila nego jedna mala, relativno zaostala zemlja koja se znatno umanjila tokom 1990-ih otcjepljenjem četiri od svojih šest bivših republika. Da budemo sigurni, Miloševićeva uloga u ovom procesu je bila u potpunosti reakcionarna. Njegovo iskorištavanje srpskog nacionalizma, teško da se može nositi sa šovinističkom politikom Tuđmana u Hrvatskoj, Izetbegovića u Bosni, i Kučana u Sloveniji. Ali Milošević nije ni na koji način bio podstrekač ovog procesa. On se, međutim, prilagodio—kao i mnoge druge bivše staljinističke hulje u Istočnoj Evropi—centrifugalnim društvenim tendencijama koje su se otrgle s lanca zbog uspostavljanja kapitalističke tržišne ekonomije. Tu su imperijalističke sile odigrale glavnu ulogu, zahtijevajući raskid nacionalizovanih industrija i nametanja oštre ekonomske politike stabilizacije ili "stezanja kaiša", koja je pogoršala i razdražila etničke napetosti, koje su ključale ispod površine. Ekonomski pritisak kojem je Jugoslavija bila izložena je stvorio objektivne osnove za raspad ove ujedinjene balkanske države. Od 1991. pa nadalje, raspad Jugoslavije je bio zagarantovan političkom intervencijom velikih sila. Iako su se predvidjele nasilne posljedice raspada Jugoslavije, to je bilo podstaknuto od strane Njemačke, koje je iznenada priznala nezavisnost Hrvatske i Slovenije 1991, i SAD-a, koje su čak i bezobzirnije odobrile otcjepljenje Bosne 1992.

Čak šta više, Jugoslavije nije kapitalistička država ni regionalnog stasa. Ona nema tranznacionalnih konglomerata i preduzeća. Jugoslovenski financijski kapital ne igra neku značajnu ulogu van granice te zemlje. Ako se uopšte može i govoriti o srpskoj buržoaziji, ona tek sada niče iz slojeva koji okružuju Miloševića, i koji su se obogatili krađom državne imovine u toku procesa raspada Jugoslavije.

Poređenja Srbije sa nacističkom Njemačkom, i Miloševića sa Hitlerom su kombinacija neznanja i prevarantstva. Naučna politička analiza se ne sastoji u bacanju opisnih epiteta. Preobražaj austrijskog narednika jakog glasa i Čarli Čaplin brkova u najčudovišnije oličenje svjetske političke reakcije, je ovisilo o izvjesnim objektivnim preduslovima—naime, ogromnim resursima njemačke industrije. Hitler je bio lider jedne agresivne imperijalističke sile koja je tražila načina da ostvari nadmoć njemačkog kapitalizma u cijeloj Evropi. Prije nego što se Hitlerova krvava ofanziva zaustavila, njemačka dominacija se protezala od Engleskog Kanala do Kavkaskih Planina, obuhvatajući Balkan, uključujući Jugoslaviju. Hitlerove vojne ambicije su izražavale ekonomske apetite velikih njemačkih konglomerata i preduzeća, kao što su Siemens, Krupp, I. G. Farben, Daimler-Benz, Deutsche Bank i ostala.

Da nema tragičnih posljedica vezanih za iskrivljivanje istorijske stvarnosti, poređenje Srbije sa nacističkom Njemačkom i Miloševića sa Hitlerom bi bilo za smijanje. Kao prvo, Srbija ne želi da osvoji tuđe zemlje, nego da zadrži teritoriju za koju se međunarodno priznaje da spada pod njene granice. Što se Miloševića tiče, glavna misao koja zaokupljuje ovog "Hitlera" je da sačuva što se sačuvati može od ove krnje federacije čije se granice sužavaju iz godine u godinu.

Da zaključimo: Ovo je rat jedne koalicije velikih imperijalističkih sila protiv jedne male, polu-zaostale zemlje. On ima neo-kolonijalni karakter, gazeći po suverenitetu Jugoslavije. Njegov cilj je vrsta NATO protektorata na Kosovu, koji će vjerovatno podsjećati na NATO-IMF režim koji vlada Bosnom.

Iza propagande: Zašto se vodi ovaj rat?

Kada se svuku prevarantske tvrdnje NATO govornika i medijski falsifikati, šta onda ostaje? Goli rat moćnih imperijalističkih zemalja protiv male federacije, gdje zvanični razlozi dati za ovaj napad služe samo kao dimna zavjesa. Bez ove bezumne i histerične propagande, bilo bi mnogo teže spriječiti javnost da istražuje stvarne razloge zbog čega su imperijalističke sile preuzele put vojnog bombardovanja.

Početkom ovog vijeka, Rosa Luxemburg je zapazila da je kapitalizam prvi oblik proizvodnje koji, kao svoje oružje, ima na raspolaganju masovnu propagandu. "Humanitarizam" je bio, u doba njene izjave, kao i danas, pokriće da se uzme silom ono što se željelo od slabijih zemalja. "Misije za civilizovanje" od strane SAD-a, Engleske, Francuske, Belgije i Holandije su kao stvarni razlog imale da obezbjede dragocjene sirovine, tržišta i geopolitičku prednost nad svojim glavnim rivalima. Prema tome napad na Jugoslaviju danas ima u cilju da obezbjedi materijalne interese imperijalističkih sila.

Kao prvo, zapadne sile zauzimaju položaje da bi eksploatisale obilate mineralne rezerve na Kosovu, u koje se ubrajaju znatne naslage olova, cinka, kadmijuma, srebra i zlata. Za Kosovo se također procjenjuje da sadrži oko 17 milijardi tona uglja. Ali ovo predstavlja samo "sitniš" u proračunima imperijalista. Trenutne materijalne koristi koje bi se dale opljačkati sa Kosova su sićušne naprema mnogo većem potencijalu za obogaćivanje koje mame i dozivaju u regionima još istočnije, gdje su NATO sile razvile ogromne interese posljednjih pet godina. Nevjerovatno je da se tako malo pažnje posvećuje vezi između ovog rata i svjetskim strateškim ambicijama SAD-a i drugih NATO sila.

NATO i propast SSSR-a

Baš kao što je razvoj imperijalizma bio svjedok naporima velikih sila da rasparčaju svijet krajem prošlog vijeka, raspad SSSR-a je stvorio jednu prazninu moći u Istočnoj Evropi, Rusiji i Centralnoj Aziji, koje čini novu podjelu svijeta neminovnom. Osnovna važnost Jugoslavije, u ovoj kritičnoj krizi, je da leži na zapadnoj periferiji ove masivne teritorije na koju velike svjetske sile žele da se prošire. Nemoguće je za SAD, Njemačku, Japan, Francusku, Britaniju i druge sile da jednostavno pasivno posmatraju otvaranje ovog područja. Ovdje se odvija borba za pristup ovom regionu i kontrolu njegovim sirovinama, radnom snagom i tržištima koja će daleko nadmašiti "otimanje za Afriku".

Ovaj proces izražava najdublje potrebe i težnje kapitalističkog profit sistema. Današnje tranznacionalne kompanije mjere svoj uspjeh u globalnim razmjerama. Nema tržišta na svijetu koje može biti neopaženo od strane kompanija kao što su General Motors, Toyota, Lockheed Martin, Airbus, ili čak i Coca-Cola. Ove ogromne operacije se takmiče preko kontinenata da bi postigle dominaciju. Za njih je prodor u jednu šestinu planete, koja se tek otvorila za kapitalističku eksploataciju, pitanje života i smrti.

Integracija ovog regiona u svjetski sistem kapitalističke proizvodnje i razmjene je jedan od najkritičnijih zadataka kojim se internacionalna buržoazija danas suočava. Ovo je neophodno za opstanak kapitalizma u 21. vijeku. Samo se treba upitati: ako je na početku 20. vijeka bilo neophodno za kapitalizam da podijeli i organizuje svijet, koliko je to još potrebnije danas kada su sve glavne poslovne operacije globalnog karaktera?

Sjedinjene Države iskorištavaju raspad SSSR-a na najagresivniji način. Ovo se dijelom da razjasniti zbog istorijskih ograničenja koje je Sovjetski Savez stavio na SAD. Američki kapitalizam je postigao svoju nadmoć relativno kasno, tokom prvog svjetskog rata. U istoj godini—1917—kada su SAD ušle u rat, pobjeda Oktobarske Revolucije u Rusiji je pripremila scenu za osnivanje Sovjetskog Saveza. Za sedam decenija, objektivna posljedica postojanja SSSR-a je bila ta da je ogroman dio zemljine površine bio zatvoren za direktnu eksploataciju od strane američkog kapitalizma.

Zahtjev kapitala SAD-a da ponovo dobije pristup ovoj teritoriji, njenim sirovinama i radnoj snazi, da izgrebu i nadoknade ono što je bilo izgubljeno, je u suštini bila sadržina Washington-ove politike Hladnog Rata. Potjera i hajka da se "zaustavi komunistička ekspanzija", lišena pretjerivanja i falsifikacija, je predstavljala nemilosrdnu ambiciju da se proširi domet banki i poslovne moći SAD-a u Istočnu Evropu i Rusiju da bi izvukle profite. Događaji 1989-91. su odriješili ruke kapitalizmu SAD-a u ovoj areni.

Uključeno u ponovnu integraciju teritorije bivšeg SSSR-a u svjetski kapitalizam je priključivanje i upijanje triliona dolara vrijednosti u dragocjenim sirovinama koje su neophodne imperijalističkim silama, od strane zapadnih tranznacionalnih kompanija. Najveće do sada netaknute rezerve nafte u svijetu se nalaze u bivšim sovjetskim republikama na obali Kaspijskog Mora (Azarbejdžan, Kazahstan, Turkmenistan). Ovi se izvori bogatstva sada dijele između velikih kapitalističkih zemalja. Ovo je vatra koja napaja obnovljeni militarizam i koja mora dovesti do novih osvajačkih ratova od strane imperijalističkih sila protiv lokalnih protivnika, i sve većih sukoba među samim imperijalistima.

Ovo je ključna stvar da bi se shvatila ratobornost vanjske politike SAD-a tokom posljednje decenije. Bombardovanje Jugoslavije je zadnje u nizu ratova agresije koji su obuhvatili svijet. Iako su oni imali izvjesne regionalne motivacije, ovi ratovi su odgovor SAD-a na povoljne prilike i izazove koji su se otvorili raspadom SSSR-a. Washington smatra svoju vojnu moć kao adut koji se može upotrijebiti da se savladaju njegovi konkurenti u budućoj borbi za izvore bogatstva.

Kaspijska nafta i nova debata vanjske politike

"Kaspijski region je jedan od najvećih preostalih potencijalnih izvora neprerađene nafte i gasa u svijetu," objasnio je jedan rukovodilac Exxon petrolejske kompanije 1998, dodajući da bi to područje moglo proizvoditi čak šest miliona barela nafte dnevno do 2020. On očekuje da će naftna industrija u međuvremenu da uloži 300-500 milijardi dolara da iskoriste te rezerve. Ministarstvo Energije SAD-a računa da se tu može pronaći oko 163 milijarde barela nafte i do preko 100 triliona kubnih metara prirodnog gasa. Ako se ovi proračuni obistine, ovaj region će postati proizvođač nafte koji će se po veličini moći porediti sa Iranom i Irakom.

Zapadni analitičari također očekuju da će kaspijski region postati glavni proizvođač zlata u svijetu. Kazahstan, sa 10.000 tona, posjeduje drugu po veličini rezervu u svijetu. Rudarsko-metalurške kompanije iz SAD-a, Japana, Kanade, Britanije, Australije, Novog Zelanda i Izraela već obavljaju poslove u ovom regionu.

Svaka od glavnih kapitalističkih država, i jedan broj regionalnih sila u razvoju, su bacile pogled na ove izvore bogatstva. Postoji oštra svijest i saznanje među kapitalističkim silama o objektivnoj hitnosti i neophodnosti da se interveniše, da prošire svoj uticaj i osiguraju svoje sopstvene interese na štetu svojih rivala. Ove potrebe se sve više izražavaju u glavnim političkim žurnalima, državnim komisijama i svjedočenjima i uvodnicima u štampi.

Ovdje su rasprave koje se vode u vladajućoj eliti SAD-a najbitnije i najzlokobnije. Od 1992, tu se među značajnim stratezima SAD-a vodila otvorena diskusija o novoj ulozi njihove zemlje u svjetskim zbivanjima. U odsutnosti Sovjetskog Saveza, kako su mnogi zaključili, SAD postaje gospodar novog "jednopolnog" svijeta, u kojem uživa, barem privremeno, neprikosnovenu dominaciju. To što ovi stratezi raspravljaju nije da li, nego kako će se ova prednost iskoristiti i upotrijebiti.

Vrijedan spomena je članak kojeg je napisao Zbigniew Brzezinski, bivši šef Nacionalne Bezbjednosti pod Carter-om, koji je bio objavljen septembra/oktobra 1997. u izdanju lista Forreign Affairs. Naslov glasi "Geostrategija za Aziju".

"Nema izgleda da se status Amerike kao glavne svjetske sile ugrozi od bilo kojeg izazivača za više od jedne generacije," piše Brzezinski. "Ni jedna država nema izgleda da se nosi sa Sjedinjenim Državama u četiri ključne dimenzije moći—vojne, ekonomske, tehnološke, i kulturne—koja im pruža globalnu političku moć i uticaj."

Pošto su utvrdile svoju moć u svojoj bazi u Zapadnoj Hemisferi, SAD, Brzezinski dalje razmatra, moraju ulagati neprestane napore da se probiju u dva kontinenta Evrope i Azije.

"Pojava Amerike kao jedine svjetske supersile sada čini hitnom i neophodnom jednu cjelovitu i opširnu strategiju za Evroaziju."

"Poslije Sjedinjenih Država," piše Brzezinski, "tu se nalazi sljedećih šest najvećih ekonomija i vojnih potrošača, kao i sve osim jedne zemlje koje su otvoreno nuklearne sile, i sve osim jedne koje su prikrivene nuklearne sile. Evroazija sadrži 75% svjetskog stanovništva, 60% njegovog bruto proizvoda, i 75% izvora energije. U cjelini gledano, potencijalna moć Evroazije nadmašuje čak i američku.

"Evroazija je svjetski osovinski superkontinent. Sila koja dominira Evroazijom bi uživala odlučujući uticaj na preko dvije od tri ekonomski najproduktivnija regiona svijeta, Zapadne Evrope i Istočne Azije. Pogled na mapu također sugeriše da zemlja koja dominira Evroazijom bi gotovo automatski kontrolisala Bliski Istok i Afriku.

"Sa Evroazijom koja služi kao odlućujuća geopolitička šahovska tabla, nije više zadovoljavajuće da se formira jedna politika za Evropu, a druga za Aziju. To što se dešava sa podjelom moći i uticaja na evroazijskom prostranstvu će biti od odlučujuće važnosti za američki globalni primat i nasljedstvo."

Pošto ne očekuje da će dominirati Evroazijom sami i bez pomoći, Brzezinski smatra da će se interesi SAD-a najbolje postići obezbjeđivanjem vodeće uloge, dok regulišu ravnotežu među velikim silama kojima su SAD naklonjene. On tu povezuje jedan važan preduslov: "U promjenjivoj i nestabilnoj Evroaziji, neposredan zadatak je da se pobrine da ni jedna država ili kombinacija država ne dobije sposobnost da izbaci Sjedinjene Države ili čak umanji njihovu odlučujuću ulogu." Ovu situaciju on opisuje kao "blagu i milostivu američku hegemoniju."

Brzezinski smatra NATO kao najbolje sredstvo da ostvari taj cilj. "Suprotno od američkih veza sa Japanom, NATO utvrđuje američki politički uticaj i vojnu moć na evroazijskoj zemljanoj masi. Sa evropskim saveznicima koji su još uvijek u velikoj mjeri ovisni o zaštiti SAD-a, bilo koja ekspanzija političke sfere Evrope automatski predstavlja ekspanziju uticaja SAD-a. I obratno, sposobnost SAD-a da postigne uticaj i moć se oslanja na bliske prekoatlantske veze.

"Šira Evropa i uvećan NATO će služiti kratkoročnim i dugoročnim interesima politike SAD-a. Veća Evropa će proširiti domet američkog uticaja bez istovremenog stvaranja Evrope koja bi bila toliko politički integrisana, da bi ugrozila Sjedinjene Države po pitanjima geopolitičke važnosti, posebno na Bliskom Istoku."

Kao što ovi redovi sugerišu, uloga NATO-a u Jugoslaviji, gdje je poduzeo ofanzivnu vojnu akciju po prvi put od svog osnivanja, se jasno smatra u vladajućim krugovima SAD-a kao korak naprema pojačanju američke pozicije u svijetu. Istovremeno, NATO ekspanzija u Poljsku, Mađarsku i Češku Republiku je praktički ekspanzija uticaja SAD-a u Evropi i svijetu.

Posebna perspektiva Brzezinskija po pitanju ovog regiona nije baš tako nova i neobična. On je oživio, u obliku prilagođenom za SAD da koristi pod sadašnjim uslovima, tradicionalnu geopolitičku strategiju britanskog imperijalizma, koji je dugo tražio načina da osigura svoje interese u Evropi putem zavađanja jednog suparnika na kontinentu protiv drugog.

Prva moderna "Evroazijska Strategija" za svjetsku dominaciju je bila razrađena u Britaniji. Poput Brzezinskog, imperijalni strateg Halford Mackinder je, u dokumentu 1904. pod naslovom "Geografska Poluga Istorije," podržao tezu da je evroazijska zemljana masa i Afrika, koje je kolektivno nazvao "svjetskim ostrvom," od odlučujuće važnosti da bi se postigla globalna hegemonija. Prema Mackinder-u, prepreke koje su stajale na putu prethodnim svjetskim imperijama, posebno ograničenja u transportu, su se u velikoj mjeri prevazišla do početka 20. vijeka. Ovim se pripremila scena za sukobe između velikih sila da se postigne svjetska nadmoć. Ključ tome, vjerovao je Mackinder, leži u kontroli "srca ovog regiona" evroazijske zemljane mase—otprilike ograničenoj Volgom, Jankcenkom, Arktikom i Himalajama. On je sažeo svoju strategiju na sljedeći način: "Onaj ko vlada istočnom Evropom upravlja Srcem Regiona; onaj ko vlada Srcem Regiona upravlja svjetskim ostrvom; onaj ko vlada svjetskim ostrvom upravlja svijetom."

Uprkos ovih pretpostavki koje su kasnije kritikovali buržoaski komentatori, Mackinder-ova pisanja, poput Brzezinskoga danas, su slijedili glavni državnici tog vremena i široko su uticali na sukobe velikih sila koji su uobličili prvu polovinu ovog vijeka.

Zbog razloga koji imaju veze i sa svjetskom strategijom i sa kontrolom nad prirodnim bogatstvima, SAD su odlučne da sebi obezbjede dominantnu ulogu u sferi bivšeg Sovjetskog Saveza. Da iko od njenih protivnika—ili kombinacija protivnika—efektivno ugrozi nadmoć SAD-a u ovom regionu, to bi dovelo u pitanje hegemonsku poziciju SAD-a u svjetskim zbivanjima. Politički krugovi SAD-a su prilično svjesni ove činjenice.

Washington planira političku dominaciju nad Centralnom Azijom

Komitet za Međunarodne Odnose SAD-a je počeo sa svjedočenjima po pitanju strateške važnosti kaspijskog regiona. Na sastanku februara 1998, Doug Bereuter, predsjedavajući komiteta, je otvorio sastanak opozivajući se na sukobe velikih sila oko Centralne Azije tokom 19. vijeka, što se tada nazivalo "velikom igrom".

U borbi za imperiju, primijetio je Bereuter, Rusija i Britanija su se uhvatili ukoštac u dugotrajnom sukobu za prevlast i uticaj. On je dalje nastavio "100 godina kasnije, raspad Sovjetskog Saveza je oslobodio i odriješio novu veliku igru, gdje su se interesi Istočnoindijske Trgovačke Kompanije zamijenili sa onim od kompanija kao što su Unocal i Total, i mnogim drugim organizacijama i firmama.

"Objavljeni ciljevi politike SAD-a u vezi izvora energije u ovom regionu," on je nastavio, "uključuju i pomaganje nezavisnosti ovih država i učvršćivanje njihovih veza sa Zapadom; razbijanje ruskog monopola nad transportom nafte i gasa i pomaganje i podupiranje sigurnosti zapadne energije putem korištenja različitih snabdjevača; podsticanje gradnje naftovoda u pravcu istok-zapad koji ne bi prolazio preko Irana; i ne dozvoliti Iranu opasnu prednost i uticaj nad ekonomijama Centralne Azije."

Kao što Bereuter-ovi komentari pokazuju, Washington predviđa značajne sukobe sa regionalnim silama u trci za svojim interesima. Ako bi značajna sukobljavanja izbila oko postizanja pristupa kaspijskoj nafti, čak bi se i veći stepen razdora pojavio u manevrima da se ta nafta isporuči do zapadnog tržišta.

Dok su zapadne petrolejske kompanije već potpisale ugovore o proizvodnji nafte u vrijednosti od desetina milijardi, to još uvijek nema dogovora o putanji glavnog izvoznog naftovoda. Zbog razloga navedenih od Bereuter-a, Washington čvrsto insistira na putanju istok-zapad da izbjegne Iran i Rusiju.

Ovo stvara zabrinutost u najvišim krugovima vlade SAD-a. Prošle jeseni, ministar energije Bill Richardson je rekao Stephen Kinzer-u iz New York Times -a, "Pokušavamo da približimo ove nove nezavisne države ka Zapadu. Željeli bi da ih vidimo ovisne o zapadnim komercijalnim i političkim interesima, radije nego da se okrenu na drugu stranu. Investirali smo značajna sredstva u kaspijsko područje, i jako je važno da iz toga izađu onako kako treba, i mape naftovoda i politika."

Jedan broj stratega se zalaže za agresivnu politiku SAD-a u ovom regionu. Jedan od tih, Mortimer Zuckerman, urednik US News & World Report -a, je upozorio u članku maja 1999. da se izvori bogatstava Centralne Azije mogu vratiti nazad pod kontrolu Rusije ili rusko-predvođene alijanse, što bi imalo posljedicu koju on naziva "situacija noćne more". On je napisao, "Bilo bi nam bolje da se opametimo zbog ovih opasnosti, ili ove izvjesnosti na kojima zasnivamo svoj napredak više neće biti izvjesne i sigurne.

"Ovaj region istaknutog i važnog položaja Rusije—most između Azije i Evrope do istoka Turske—sadrži plijen takvog potencijala bogatstva u nafti i gasu u Kaspijskom Moru, u vrijednosti od četiri triliona, da bi to bilo u stanju da pruži Rusiji i bogatstvo i strateški povoljne prilike."

Zuckerman predlaže da se ovaj novi sukob nazove "najveća igra". Ovaj superlativ mu i više pristaje jer današnji sukob bi imao "svjetske a ne samo regionalne posljedice. Rusija, koja pruža nuklearno pokriće novom konsortijumu nafte uključujući Iran i Irak, bi mogla da podigne cijene energije, dovoljno da ojača proizvođače i ugrozi Zapad, Tursku, Izrael i Saudijsku Arabiju. Po riječima Paul Michael Wihbey-a u jednoj odličnoj analizi za Institut za Progresivne Strateške i Političke Nauke, spomenuti 'scenario noćne more iz 1970-ih bi se ponovo pojavio u strašnom i bijesnom obliku'."

Direktor jedne istraživačke i savjetodavne organizacije SAD-a je otvoreno iznio vojne posljedice ovog novootkrivenog interesa u regionu. U jednom dokumentu 1998, Frederick Starr, šef Instituta Centralne Azije-Kavkaza na John Hopkins Univerzitetu, je ukazao na to da pola NATO država imaju veliki komercijalni ulog u kaspijskom području. On je dodao da će potencijalne ekonomske nagrade kaspijske energije uvući njihove zapadne vojne snage da zaštite ovu investiciju ako treba."

Očekivanje vojnog sukoba između jedne ili više NATO zemalja sa Rusijom nije jadnostavno stvar nagađanja. Starr piše: "Ni jedna zemlja tako marljivo ne traži NATO članstvo kao energetski-bogat Azerbajdžan, i nigdje nije mogućnost sukoba sa Ruskom Federacijom tako izražena nego oko izvoza azerskih sirovina." 1998. ova zemlja je učestvovala u svakoj od 144 NATO vojne vježbe u sklopu "Partnerstva za Mir".

Fundamentalni razlozi za rat koji se nude u sadašnjoj kampanji protiv Jugoslavije bi se s lakoćom mogli primijeniti kad bi se vladajući krugovi SAD-a odlučili za vojnu intervenciju u Centralnoj Aziji. Ovdje se vode etnički sukobi u gotovo svakoj zemlji. Tri države kroz koje bi Washington želio da sprovede glavni izvozni naftovod, se posebno ističu u ovom smislu. U Azerbajdžanu, vojni sukobi sa armenijskim stanovništvom se nastavljaju više od decenije. Susjedna Gruzija je svjedok poradičnim okršajima između vlade i separatističkog pokreta u Abhaziji. I na kraju, Turska, koja će dobiti krajnji terminal naftovoda, vodi produženu kampanju ugušivanja i represije protiv manjinskog kurdskog stanovništva, koji preovladava upravo u onim regionima na jugoistoku zemlje kroz koje će proći SAD-podržavan naftovod.

Ova poenta se ne gubi na sadašnjoj administraciji SAD-a. U govoru urednicima štampe SAD-a prošlog mjeseca, Clinton je izjavio da je etnički metež u Jugoslaviji daleko od jedinstvenog. "Veći dio Sovjetskog Saveza se suočava sa sličnim izazovom," on je rekao," uključujući Ukrajinu i Moldovu, južnu Rusiju, kavkaske države Gruziju, Armeniju, i Azerbajdžan, nove države Centralne Azije." Otvaranjem ovih regiona, on je istakao, "potencijal za etničke sukobe je postao, možda, najveća prijetnja onome što spada među naše najkritičnije interese: prelaz bivših komunističkih zemalja prema stabilnosti, napretku i slobodi."

Serija ratova koja slijedi

Ali agresivni stav koji su SAD preuzele prema intervenciji u Jugoslaviji i očekivanje budućih američkih upada u kaspijski region se neće primiti ravnodušno širom svijeta.

Potencijal za sukob s Rusijom, trebalo bi da je sada jasno, se ustvari povećao tokom zadnjih deset godina. Isto tako se povećala vjerovatnoća za veliki okršaj između SAD i jedne ili više evropskih sila. Evropska buržoazija se neće zadovoljiti da zauvjek prihvata podređen položaj prema SAD-u. Pozicija evropske buržoazije bi se stalno erodirala i nagrizala dok bi SAD tražile načina da forsiraju svoju prednost. Neminovno, sukobi će se razviti oko toga kako će se plijen iz Centralne Azije razdijeliti između SAD-a, Njemačke, Francuske, Britanije i Italije.

Nedavno su evropski urednici štampe i političari protestvovali na rastuće miješanje SAD-a u unutrašnje poslove evropske bezbjednosti i njihovo forsiranje NATO ekspanzije. Kako onda oni ocjenjuju planove SAD-a, kao što je iznio Brzezinski, za masivno proširenje moći SAD-a u Evropi i Aziji?

Ova napetost je već prilično vidljiva. Vojna intervencija u Jugoslaviji se dešava u toku godine u kojoj su preko-atlantski trgovinski sukobi u porastu. Čak šta više, evropske sile su dugo tražile načina da potkopaju nadmoćnu ulogu SAD-a u svjetskoj trgovini, osnivajući monetarnu zajednicu i stvarajući evro valutu da se takmiči sa dolarom kao rezervna svjetska valuta. I još uz to, vodeća sila u Evropskoj Zajednici, Njemačka, ima značajna komercijalna ulaganja u istočnoj Evropi i Rusiji. Perspektiva SAD-ruskog sukoba i nestabilnosti u Moskvi bi izložilo poziciju Njemačke velikoj opasnosti.

Daljnji SAD-Japan sukobi će također uslijediti. Ova ostrvska zemlja, veliki uvoznik nafte, ima svoje sopstvene interese u kaspijskom regionu i ne manjka u trgovinskim sporovima sa Sjedinjenim Državama. Dokle god SAD smatra povećanu ulogu svoje armije kao ključa svog uspjeha u Centralnoj Aziji, vladajući krugovi Japana će zahtijevati ukidanje poslije-ratovnih ograničenja na veličinu i opseg njegove vojske.

Otvoren i direktan sukob između SAD-a i Kine je neminovan. Kina, istorijski ugnjetavana i potlačena zemlja koja nije imperijalistička sila, je međutim, na dosta odmakla u obnovi kapitalizma i teži tome da bude glavna regionalna ekonomska sila.

Takvom razvoju događaja se, kao što sadašnja anti-kineska histerija u štampi SAD-a razotkriva, veći dio američke vladajuće elite žestoko suprotstavlja. Širenje uticaja SAD-a u Centralnoj Aziji predstavlja direktnu i neposrednu prijetnju Kini, jer je, između ostalih faktora, širenje i razvoj kineske ekonomije direktno ovisno o pristupu nafti. Za njenu potražnju nafte se očekuje da se gotovo udvostruči do 2010, što bi ovu zemlju prisililo da uvozi 40% svojih potreba, u poređenju sa 20% 1995.

Iz ovog razloga, Kina je već izrazila interesovanje za naftovod koji bi isporučivao kaspijsku naftu prema istoku, i 1997. potpisala ugovor u vrijednosti od 4,3 milijarde dolara da obezbjedi 60% uloga u jednom postrojenju nafte u Kazahstanu. SAD će nesumnjivo tražiti načina da potkopa kineske aktivnosti u ovom regionu.

Širom svijeta, države strahuju da bi i one mogle postati sljedeća meta vojne akcije, ako bi odbacile zahtjeve SAD-a. Ova bojazan nije samo ograničena na manje razvijene zemlje iz spiska neprijatelja SAD-a. Možemo biti sigurni da su Pariz i Berlin duboko zabrinuti u vezi namjera SAD-a u Evropi, i da Pentagon ima planove za rat sa Francuskom i Njemačkom koji bi se brzo mogli izvući iz ladica.

Ove dvije zemlje su navedene kao primjer da bi se napravila još jedna poenta. Nije izvjesno da će svaki budući sukob biti jednostran kao ovaj sadašnji. Washington će se kad tad naći u ratu sa protivnikom koji je u stanju da se odbrani.

Centralnoazijski region, strateški bitan i pun prirodnih bogatstava, se neće tako mirno podijeliti između velikih imperijalističkih sila, dok se ponovo spaja u strukturu svjetskog kapitalizma. Kao što je Lenjin napisao 1915, govoreći o podjeli kolonijalnih zemalja od strane imperijalističkih sila: "Jedina pojmljiva osnova podjele sfera uticaja, interesa, kolonija, itd, pod kapitalizmom, je procjena moći učesnika, njihove opšte ekonomske, financijske, vojne moći, itd. I moć učesnika u podjeli se ne mijenja do jednakog stepena, jer je izjednačen razvoj različitih preduzeća, trustova, ogranaka industrije, ili zemalja nemoguć pod kapitalizmom. Prije pola vijeka Njemačka je bila jedna bijedna i beznačajna zemlja u poređenju sa Britanijom iz tog doba; Japan se poredio sa Rusijom na isti način. Da li je 'pojmljivo' da za 10 ili 20 godina relativna moć imperijalističkih sila ostane nepromjenjena? O tome nema ni govora."

Dopunjavajući Lenjinovu ocjenu zamjenom sadašnjih vodećih sila za one iz 1915, postavlja se pitanje: Da li će SAD, Evropa i Japan uspjeti da se nekako slože u pitanjima kao što su dodjeljivanje triliona dolara vrijednosti naftnih i građevinskih ugovora, razrađivanje trgovinskih sporazuma i uspostavljanje vojnih paktova? Tu nije moguć potvrdan odgovor.

Velike sile će također tražiti načina da iskoriste lokalne sukobe. Porast lokalnog suparništva će se povećati, a ne ublažiti, dok se Centralna Azija integriše u globalni sistem proizvodnje i trgovine. Dok se zapadno financiranje za velike naftne projekte povećava, ulozi u regionalnim etničkim sukobima će se intenzifikovati. Kada uprava nad teritorijom donosi milijarde u izvozu nafte, borbe će postati samo još žešće.

Sukobi u abkhaskom regionu Gruzije su već uzrokovali obustavu gradnje naftovoda više od jedanput. Čak šta više, prodor zapadnog kapitala je bio popraćen IMF-režiranim ekonomskim mjerama "stezanja kaiša". Ove mjere su još više osiromašile ogromnu većinu centralnoazijskog naroda, dok se nekolicina njih obogatila. Poput Rusije, kaspijske i kavkaske republike su svjedoci stvaranja jednog izrazito bogatog, ali uskog sloja "Novih Kazaha," "Novih Azera," itd, čak i dok se ukupna proizvodnja i bogatstvo smanjivalo od 1991.

Ovaj razvoj događaja nagovještava novu podjelu svijeta, o kojoj će odlučivati glavne imperijalističke sile, i uz podršku svojih armija. Budući vojni sukobi će nastupiti u regionu svijeta čak i eksplozivnijem od Balkana. Svi veliki učesnici posjeduju nuklearna oružja, što znači da postoji velika mogućnost izbijanja trećeg velikog imperijalističkog rata u jednom vijeku, sa potencijalnim pustošenjem i ljudskim žrtvama u daleko većoj mjeri nego prva dva zajedno.

Posljedice bombardovanja Jugoslavije

Ovo je smisao i značenje sadašnje vojne akcije protiv Jugoslavije i rasta militarizma uopšte. Kosovo je poligon za testiranje za ratove koji će uslijediti u bivšem sovjetskom regionu.

Ovaj rat je, istovremeno, izražaj golemih protivriječnosti unutar matičnih zemalja imperijalizma. Ove duboke društvene napetosti će se pogoršati ovim ratom. Cijeli 20. vijek pokazuje da su periodi imperijalističke lakomosti i grabežljivosti neminovno popraćeni intenzifikacijom društvenih sukoba i zategnutosti unutar metropola i centara imperijalizma.

Unutrašnje društvene strukture SAD-a i država Zapadne Evrope su raskinute snažnim i napetim klasnim protivriječnostima. Zadnje dvije decenije su doživjele duboku materijalnu polarizaciju u ovim zemljama. Jedan uski sloj društva uživa bogatstvo u još neviđenom stepenu u istoriji. Ostatak stanovništva živi u raznim stepenima ekonomske zabrinutosti, nelagodnosti, tuge, siromaštva, i među znatnim brojem, ogromnim poteškoćama, bijedi i nemaštini. Svi znakovi upućuju na nastavak, čak i ubrzanje ovih osnovnih kretanja.

Društveni sukobi i zategnutosti su prerasli u štetan i opasan oblik, do onog stepena do kojeg su oni ostali politički neiskazani. U slučaju Sjedinjenih Država, one daju utisak zajednice na rubu nervnog sloma. Javni život je isprekidan provalama nasilja od strane školske djece, što stavlja ovu zemlju u stanje polu-šoka. Tu nema objašnjenja osim onih najprostijih i najbanalnijih, koja nude zvaničnici i stručnjaci, za ove eksplozije anti-društvenog ophođenja. Ovi problemi, međutim, svjedoče na svoj način o surovosti i nečovječnosti modernog američkog života, i prigušenim napetostima i antagonizmima koji leže ispod površine.

Ova poenta sugeriše čak još jednu dodatnu motivaciju za bombardovanje Jugoslavije. Otac imperijalističke politike od kraja prošlog vijeka, Cecil Rhodes, je primijetio društveno-psihološke koristi agresivnog militarizma, koji pruža priliku za ispražnjenje društvenih tegoba nagomilanih unutar samih imperijalističkih zemalja. Pored njihovih direktnih i indirektnih ekonomskih interesa u sadašnjem sukobu, američka buržoazija vidi priliku da usmjeri utegnuta i nabijena nezadovoljstva i nevolje prema vanjskom cilju.

Istovremeno, ona je svjesna ograničenja ovakvih skretanja i već planira da i dalje uobliči i podesi unutrašnju politiku koja će se slagati sa njenim imperijalističkim ambicijama. Ova zemlja će nastaviti da se izgrađuje u visoko-tehnološku vojnu kasarnu, gdje će se glavni dio društvenih izdataka žrtvovati na vojne namjene u inostranstvu. Društveni i socijalni programi će sve više ustupati mjesto golom političkom ugnjetavanju na domaćoj sceni. Ovaj osnovni pristup će se kopirati u drugim velikim imperijalističkim državama.

Što se tiče demokratskih prava, ona su daleko od sigurnih. Stvarni stav vladajuće elite po ovom pitanju se razotkrio daleko jasnije u njenim akcijama u sadašnjem ratu, bombardovanjem srpskih TV stanica i prijetnjom da zatvori Internet, nego u svim njenim zvaničnim legalnim garancijama i javnim izjavama.

Na razočarenje i ljutnju vladinih službenika, vojnih oficira i medije, većina naroda u NATO zemljama nije posjednuta ratnom groznicom. Današnji šovinisti i militaristi su ograničeni većinom na političke ustanove. Sveukupno raspoloženje u široj javnosti je jedna zbunjenost, smetenost i nelagodnost. Do onog stepena do kojeg se ova osjećanja nisu razvila u organizovanu opoziciju ratu, je većinom rezultat procesa političkog zapuštanja masa ljudi od strane organizacija kojima su oni prethodno bili odani.

Ovaj rat je razotkrio potpunu trulost i bankropciju utvrđenih političkih partija koje su se jednom predstavljale kao zaštitnici radničke klase i socijalizma. Iz redova socijal-demokrata, laburističkih i staljinističkih partija su izašli ne samo podržioci, nego i vođe sadašnjeg rata. Za iskusnije osmatrače, ovo nije iznenađujuće. Ovakve organizacije su dugo dokazivale svoju političku podređenost kapitalističkom tržištu i velikom biznisu, i bili su uključeni u aparat imperijalizma. Ovaj rat je razotkrio samo svršen proces njihovog političkog truljenja. Dok su oni jednom predstavljali prepreku političkim i ekonomskim zahtjevima kapitala, mada ne pravu socijalističku alternativu kaptializmu, oni su danas u potpunosti desničarske buržoaske partije.

Ovaj rat je rasvijetlio još jednu karakteristiku—možda bolje opisanu kao "prazninom"—u političkom pejzažu: nedostatak društveno-kritične i samo-požrtvovane inteligencije. Od strane akademika, tu doslovce nije bilo nikakve kritike argumenata i pretpostavki koje su služile kao opravdanja za rat. Ako su se i čuli neki neslagajući i odstupajući glasovi, oni su po pravilu dolazili s desne strane politike, koja je zahtijevala agresivniju politiku. Nestali su, možda čak i iz sjećanja, dani protesta, univerzitetskih predavanja i diskusija, strogog motrenja i istraživanja izjava od strane države.

Kako je ova situacija proizašla? Dosta se može naučiti iz sličnih političkih preobražaja koji su se zbili prve polovine 20. vijeka. Izbijanje rata 1914. je posvjedočilo da je čitav sloj radničke birokratije i socijal-demokratije pružio podršku buržoaziji u svakoj zemlji. Partije i politički lideri koji su bili zvanično usvojili politiku opozicije imperijalističkom ratu, su odbacili svoje javno pripovjedane principe, glasali za ratne kredite, i insistirali da radnička klasa brani državu. Katastrofalne posljedice njihove odluke, koje su najteže zapale evropske radnike, su dobro poznate.

Lenjin je našao materijalno objašnjenje ovog fenomena u procesu korupcije i potkupljenosti dijela rukovodstva sindikata i socijal-demokratskih lidera od strane imperijalizma. Okrutna eksploatacija kolonija i krađa njihovih bogatstava je omogućilo evropskoj buržoaziji da podijeli dovoljno svog plijena sa zvaničnim liderima radnika, da bi pridobili njihovu pokornost diktatima imperijalizma.

Sličan fenomen se zbio u nedavnom periodu. Čitav sloj onih koji su se politički radikalizovali iskustvima Vijetnama, događajima maja-juna 1968. u Francuskoj i militantnim radničkim sukobima iz kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih, su tokom posljednje dvije decenije odbacili svoju opoziciju imperijalizmu i uklopili se u život srednje klase. Od ovih bivših radikala, ne mali broj njih je doživio da se njihova materijalna bogatstva višestruko uvećaju sa brzim i visokim usponom tržišta berzi 1990-ih. Ovo je proizvelo dramatično poravnanje njihove politike. Neki od najvatrenijih zastupnika sadašnjeg rata su privučeni iz ovog sloja društva.

Naravno, proces obogaćivanja se nije ograničio na one sa tradicijom radikalne politike. Kao što je gore navedeno, mali sloj, u razmjeru stanovništva, se obogatio, ali on sačinjava znatan broj individualaca. 1% stanovnika SAD-a posjeduje 40% njenog bogatstva. Ovo govori o astronomskom standardu života kojeg uživa više od 2,5 miliona ljudi. Ispod njih, dodatnih 10 do 20% stanovnika je doživjelo da se njihovo bogatstvo znatno uveća tokom posljednjih 20 godina. Slične računice bi se mogle izvesti i za druge velike kapitalističke zemlje.

Iz ovog bogatog sloja društva se izvlače politička rukovodstva svih zvaničnih partija, medija, i ne mali broj akademika. Nagomilavanje bogatstva je obezbjedilo politički cemenat koji drži skupa ovu ratnu hajku i mašineriju i podržava zahtjeve za njeno proširenje među vladajućim krugovima.

Uspon Wall Street-a je, međutim, dvolični proces. Brzi porast vrijednosti berzanskih akcija je zahtijevao usvajanje novog ekonomskog režima stezanja kaiša, "radničke fleksibilnosti" (tj, nesigurnost zaposlenja) i povećanje eksploatacije radnog naroda u imperijalističkim centrima širom svijeta. Baš kao što je proizvodnja nouveau riche (novopečenih bogataša) 1980-ih i 1990-ih stvorila nove glasače i mušterije imperijalizma, tako je isto stvorila i daleko brojniju publiku za antikapitalistički i antiimperijalistički pokret među internacionalnom radničkom klasom. Porast svjetskog proletarijata, pad životnog standarda među većinom naroda razvijenih zemalja, opadanje nade i perspektive za mlade, objektivno vodi ka pokretu za revolucionarnu društvenu promjenu.

Scena je postavljena za preobražaj ovog objektivnog potencijala u svjesnu političku silu. To što se danas traži, iznad svega, je borba za socijalizam među radnicima, intelektualcima, i omladinom, koji će formirati jezgro takvog revolucionarnog pokreta. Mješanje marksizma s njegovom antitezom, staljinizmom, se mora raščistiti kroz političko obrazovanje. Mora se boriti protiv svih drugih ideologija koje direktno ili indirektno rade na tome da ovjekovječe sadašnji poredak. Ovi napori moraju pronaći svoj najviši izražaj u stvaranju ujedinjene socijalističke političke partije međunarodne radničke klase.

World Socialist Web Site, glas Internacionalnog Komiteta Četvrte Internacionale, je posvećen ovom cilju.