Ekonomski uzroci srljanja ka ratu

1 October yyyy

Sve dublja kriza globalnog kapitalističkog sistema, oslikana u izvještajima izdatim od Međunarodnog Monetarnog Fonda (MMF) i Svjetske banke ove sedmice, bez ikakve perspektive za povećanje ekonomskog rasta, je glavni uzrok porastu tenzija između velikih kapitalističkih sila i usponu militarizma.

Jedna od najznačajnijih ekonomskih manifestacija kapitalističkog sunovrata je postojani nedostatak investicija u realnu ekonomiju, što je podvučeno u izvještajima MMF-a i Svjetske banke, i sve veća zavisnost svjetske ekonomije od kreditnih mjehura, što samo stvara uslove za novu finansijsku krizu.

Dva događaja ove nedjelje oslikavaju ove povezane procese. U Sjedinjenim Državama, berza je porasla u srijedu, nakon objave zapisnika sa sastanka odbora otvorenog tržišta SAD Federalnih Rezervi, iz kojih se vidi da se centralnoj banci ne žuri da podigne kamatne stope koje su skoro na nuli i koje su povećale profite banaka i financijskih špekulanata.

Dan ranije, preko Atlantika je objavljen izvještaj koji pokazuje da je njemačka industrijska proizvodnja pala za 4 posto u julu – najveći pad od 2009. – donoseći upozorenja da bi najveća ekonomija u Evropi mogla upasti u recesiju.

Ovi događaji predstavljaju dvije strane iste medalje. Podaci iz Njemačke, jedne od vodećih svjetskih proizvodnih centara, su dodatna manifestacija onoga što je nazvano “sekularna stagnacija”, dok je porast u američkoj berzi izraz financijskog parazitizma koji je nastao kao rezultat iste. Oba događaja naglašavaju raspad globalne kapitalističke ekonomije.

Marks je u Kapitalu objasnio da dok god stvari idu kako valja, kroz širenje profita i tržišta, konkurencija održava neku vrstu operativnog bratstva kapitalističke klase, jer razni njeni slojevi dijele plijen iscijeđen iz radničke klase. Ali je sasvim druga priča kada se postavi pitanje ne podjele profita, već kako izbjeći gubitke u uslovima kontrakcije tržista. Konkurencija tada postaje borba između zakrvljene braće gdje se svako trudi da pretovari gubitke na svoje rivale.

Različite sekcije kapitala su se u velikoj mjeri proširile od Marksovih dana. Danas se borba ne odvija između firmi koje posluju u okvirima nacionalnog tržišta. Sada se naime vodi globalna bitka džinovskih transnacionalnih korporacija čiji su ekonomski bilansi veći, u nekim slučajevima, čak i od ukupnog bruto domaćeg proizvoda cijelih zemalja.

Svjedoci smo u poslijednjih nekoliko nedjelja erupcije onoga što se samo može opisati kao globalni rat oko rude gvozđa, gdje se glavni svjetski prozivođači suočavaju sa neprestanim pogoršavanjem tržišnih uslova – čiji je uzrok opadanje globalnih investicija, od kojih čelik predstavlja glavnu komponentu.

Cijena rude gvozđa je opala sa 180 američkih dolara po toni 2011, na manje od 80 dolara trenutno. Jedan od giganata globalne proizvodnje rude gvožđa, BHP Billiton je najavio ove sedmice da će umjesto smanjenja proizvodnje zbog pada cijena, da povećaju učinak i da uvedu mjere snižavanja troškova proizvodnje na $20 dolara po toni. Cilj ovog i sličnih poteza ostalih giganata kao što su Rio Tinto i Vale, je da smanjenjem cijena izbace iz konkurencije proizvođače u Indiji, Kini i ostalim zemljama koje imaju veće troškove proizvodnje.

Za sada se ovaj globalni rat, koji će se replicirati u proizvodnji i prodaji drugih značajnih roba, kako sirovina tako i industrijskih proizvoda, odvija u granicama ekonomske sfere. Ali neće ostati na tome.

Raskrinkavajući da uzroci prvom svjetskom ratu leže u osnovnim protivrječnostima kapitalističke ekonomije, Lav Trocki je istakao da su imperijalističke sile, suočene sa krajem ekonomskog rasta u prvoj dekadi dvadesetog stoljeća, nastojale da problem krize riješe “mehaničkim sredstvima”, to jest, kroz vojni sukob protiv svojih rivala.

Ekonomski uslovi na koje je Trocki ukazivao prije jednog vijeka su se danas vratili sa još većom silom. U skladu sa tim, vrše se pripreme za posezanje za “mehaničkim sredstvima”.

Ne može biti slučajnost to što je u toku prošle godine, kako je rasla spoznaja da su stagnacija pa i recesija postale ustaljene karakteristike svjetske ekonomije, sve više rastao i militarizam.

Njemačka i Japan su otvoreno ukinuli svoju posljeratnu spoljnopolitičku orijentaciju sa povratkom na istu stazu kojom su išli u prvoj polovini dvadesetog vijeka. Ovo se dešava dok u isto vrijeme američki imperijalizam pojačava kampanju da vojno dominira Bliskim istokom, pritiska Rusiju i intenzivira svoj preokret ka Aziji usmjeren protiv Kine. Vladajuća elita u Njemačkoj insistira da ne može više da funkcioniše samo kao evropska sila, već da mora da preuzme globalnu ulogu, dok je vlada premijera Abea “promjenila tumačenje” posljeratnog ustava kako bi otvorila put za vojne akcije van granica Japana.

Ekonomske tenzije sve više izlaze na otvoreno. Sjedinjene Države i ekonomska tijela pod njihovim utjecajem, kao što su MMF, su sve više neprijateljski nastrojene prema opoziciji od njemačkih vlasti ukidanju onoga što SAD smatraju represivnim financijskim stegama nad ostatakom Evrope, a što bi obezbjedilo jako potreban podsticaj američkoj ekonomiji. Sa druge strane, njemačka vladajuća elita, ogorčena na akcije američkih banaka i financijskih kuća koje su dovele do krize 2008. sa razornim posljedicama po Evropu, nije sklona preduzimanju akcija koje bi dovele do daljeg slabljena pozicije njezinih banka u korist američkog financijskog kapitala.

Kao što igla kompasa otkriva prisustvo magnetnog polja, tako i kretanje manjih imperijalističkih sila ukazuje na osnovni trend razvoja.

Primjer ovoga se može vidjeti u slučaju Australije. Nakon što je preuzela integralnu ulogu u SAD-ovom anti-kineskom preokretu ka Aziji 2011, Australija tokom protekle godine sve više funkcioniše kao isturena prethodnica američkog imperijalizma. Ovo se ogleda u njezinoj vodećoj ulozi u potpirivanju neprijateljstva prema Rusiji, u vezi još uvijek neobjašnjenog rušenja aviona MH17 malezijske aviokompanije u julu, te potom stavljanja na čelo američke ratne hajke u Bliskom istoku, usmjerene na promjenu režima u Siriji i šire.

Na djelu su moćne ekonomske snage, koje proističu iz sloma globalne kapitalističke ekonomije. Period u kome je australijski kapitalizam doživljavao mirnu ekspanziju kroz izvoz rude gvozđa i drugih sirovina u Kinu je završen. To je navelo vladajuće krugove da donesu odluku da se sve više usklade sa američkom ekonomskom, financijskom i vojnom silom u predstojećim bitkama. Kako se podjele između glavnih sila sve više šire sa produbljivanjem globalne financijske krize, i druge zemlje će da se prihvate donošenja sličnih odluka u vezi svojih pozicija.

Naravno da odnos između ekonomskih procesa i politike nije direktan i neposredan već zauzima kompleksne oblike. Ali je opšta tendencija razvoja situacije jasna. Nastavak pada globalnog ekonomskog rasta – uočen ali ne i objašnjen u MMF-ovom izvještaju – znači da će militarizam da se intenzivira u narednom periodu, stvarajući uslove za izbijanje novog svjetskog rata. Ova katastrofa po čovječanstvo se jedino može zaustaviti kroz aktivnu političku borbu za program i perspektivu socijalističkog internacionalizma propagiranog od Međunarodnog Komiteta Četvrte Internacionale.

10. oktobar 2014.

Nick Beams